Kategorija: Članci

#ostanidoma – gdje?

#ostanidoma #stayathome #staythefuckhome #iorestoacasa…sve se to zadnjih dana i tjedana može vidjeti na profilnim slikama pojedinaca na društvenim mrežama, na plakatima, u kutu televizijskih kanala i slično.

#ostanidoma postala je sastavni dio života svih, ili većine. Budi odgovoran građanin ili odgovorna građanka i ostani kući, jer u suprotnom riskiraš zarazu covid-19 virusom, ili preuzimaš odgovornost da ćeš virus potencijalno na nekog prenijeti i ugroziti im život. Dakle, na globalnoj razini, moto #ostanidoma, postao je svojevrsno mjerilo građanske odgovornosti, solidarnosti i discipline.  To je činjenica koju je, u ovim okolnostima, teško osporiti.

Preko noći se dogodilo to da je šetnja uz more s prijateljima, ispijanje kave u kafiću, odlazak na posao, i općenito – druženje, ne samo luksuz, nego i kažnjivo djelo. I to se dogodilo tako naglo da mnogi još imaju veliki problem s procesuiranjem te nove „normale“, nove vrste društveno prihvatljivog ponašanja

I dok je globalna zajednica u šoku od situacije, straha od virusa, straha od respiratora, smrti, ugrožene egzistencije koju neminovno nosi urušavanje ekonomije koje nam slijedi…malo tko pomisli na one koji moto #ostanidoma smatraju luksuzom i maštaju o tome da i oni imaju priliku to staviti uz svoju sliku na nekoj od društvenih mreža. Riječ je o beskućnicima.

Dok je ostatak svijeta zabarikadiran u svojim domovima, kakvi god oni bili – trošni, mali, veliki,  siromašni, bogati, luksuzni…beskućnici se snalaze po podhodnicima, napuštenim zgradama, klupicama…i čitavo vrijeme su izloženi svim mogućim bolestima pa tako i ovom aktualnom virusu kojem je Planeta Zemlja postala taoc. Bez ikog svog, bez krova na glavom, svaki dan im predstavlja novi izazov. Svaki dan traže smisao života. I sad, povrh svih horora s kojima se svakodnevno nose, došetala je i korona. U njihovom slučaju, pitanje je je li je se uopće boje, mogu li, dođe li ima uopće na red kraj svih drugih strahova i problema s kojima se nose u svojoj normali svakog adana.

Uza sve drugo, korona je možda još samo jedna stvar u nizu koja je stala u red da im pokuca na vrata. Zapravo, nema im na koja vrata pokucati. Glatko će ušetati držeći se za ruku s burom, hladnoćom, gladi i samoćom.

Beskućnici i oni koji će to tek postati

Pored beskućnika, postoje i osobe u riziku od beskućništva. U ovo vrijeme opće panike oko korone i s njom povezanih ekonomskih posljedica, bit će ih više no ikada. Potrebno je da države razmisle o rješenjima za goruće probleme koji će nastat kao reakcija na krizu, od kojih je gubljenje doma, krova nad glavom, zasigurno problem koji prvi slijedi onaj najgori – gubljenje života.

Beskućnici bi morali postati jedan od prioriteta javnog zdravlja, a beskućništvo, uz to, kao pojava, glavni prioritet društvene organizacije, ne samo zbog opasnosti koje nam donosi korona, već i zato što je dom osnovna ljudska potreba. Međutim, dok se to ne dogodi, nužno je pokrenuti inicijative otvaranja slobodnog smještaja za beskućnike, a naročito u ovakvim kriznim situacijama. Ovo je, također, prilika da se preispitaju i mjere i politike koje ne djeluju, i da se prebaci fokus na dugoročna rješenja. Osim toga, podrška beskućnicima ne bi trebala obuhvaćati samo one ljude koji su trenutno u poziciji beskućnika, već se treba pobrinuti i za zaštitu onih ranjivih skupina koje su izložene riziku beskućništva kao ekonomske posljedice koronavirusa.

Neophodno je uvesti posebne mjere poput moratorija na deložacije kako bi se zaustavile, barem u tijeku epidemije korone te možda, uz pouke ove ekstremne situacije, doći do dugoročnih rješenja koja bi dovela do toga da beskućništvo bude iskorjenjeno.

Sveobuhvatnije mjere zaštite ranjivih skupina od ekonomskog utjecaja pandemije također predstavljaju izrazito važne i velike izazove za ovo društvo, ali i većinu drugih.

Iako nismo društvo u kojem beskućništvo ima velikog zamaha, i dalje smo društvo u kojem ono postoji, te kao takvo zapravo padamo na ispitu o svrsi svakog društva, a to je da osigura svim svojim članovima barem osnovne uvjete za život. Iako deklarativno to nije tako, i jedna osoba koja mora spavati na ulici negira svu deklarativnost, popmpu i hladnu birokratiziranost koja nije u stanju riješiti taj problem. Što je najgore, odgovorne institucije vrlo vjerojatno i ne pokušavaju iskorijeniti beskućništvo prozivajući tu borbu još jednom unaprijed izgubljenom, dajući si alibi za nerad, neznanje i elementarni nedostatak humanosti od kojeg pati gotovo sva birokracija.

Korona kao rješenje?

Koliko god da ovaj virus ima negativnih posljedica, možda bi baš on mogao utjecati na to da se problem beskućništva nađe pod reflektorima društva kao problem koji se jednostavno mora riješiti i pojava koja se mora iskorijeniti. Iako bi motivacija za to lako mogla biti pokrenuta iz perspektive suzbijanja zaraze preko ljudi koji žive u nehumanim uvjetima te bi njihovom zarazom drugi bili ugroženi, i tom poklonjenom konju se ne bi trebalo gledati u zube. Na kraju dana, beskućnicima ne igra ulogu zašto bi se njihova situacija riješila, nego bi jedino bitno bilo da se riješi. Mi ostali bi mogli preživjeti tu nelagodu, jer realno i ta nelagoda rješavanja pravog problema, makar iz krivih razloga, je zapravo povlašteni položaj i povlašteni kut gledanja na problematiku. Ovo rezoniranje možda zvuči kao pesimizam, međutim, očito je da apsolutno niti jedan pozitivan motivator do sada nije efikasno riješio taj problem.

Međutim, svi ti ako i kada su relativno manje bitni. Ono što je zaista važno jest znati što mi kao pojedinci možemo učiniti da se taj problem riješi. Odgovor na ovo ovisi o tome tko smo i što možemo, međutim, svatko može uvijek dati svoj doprinos. To što većina nas kao pojedinci nismo u mogućnosti riješiti problem beskućništva, ne znači da ne možemo, pa i time ne trebamo, učiniti baš ništa.

Za početak, potrebno je imati na umu da je beskućništvo jedna velika nesreća koja gotovo svakoga može zadesiti. Svega dva-tri pogrešna poteza u životu i odjednom se nađemo s par esencijalnih stvari u ruksaku, praznom kontakt listom za slučaj nužde, i praznom klupicom koja nas je čekala. Shodno tome, ne treba osuđivati ljude u toj poziciji niti ih smatrati išta manje vrijednim bićima, što je izuzetno često slučaj u društvu čija se vrijednost tako često uspoređuje s količinom imovine koju netko posjeduje, poslom koji radi i ulozi u društvu koju ima.

A naša uloga u svemu…

Većina ljudi ima taj luksuz da posjeduje više nego što je neophodno za život. Bilo da je riječ o finacijama, pokretninama, nekretninama, odjevnim predmetima, i slično. Uzimajući to u obzir, i najmanja donacija na mjesečnoj razini čini veliku razliku. Dakle, potrebno je graditi kulturu volontiranja, kulturu vraćanja zajednici i brige o članovima te iste zajednice.  Ovdje se već može nadovezati i koncept aktivih građana i građanki. Iako iskustvo često nije takvo, aktivni građani mogu mnogo kada se udruže i kada djeluju. Politički pritisak, pritisak javnosti, ili bilo koja vrsta direktne inicijative prema aktualno vladajućima na bilo kojoj razini države, nešto je što bi moglo pokrenuti stvari s gotovo mrtve točke u najmanju ruku iz jednog jednostavnog i zapravo sebičnog, ali neuništivog razloga – interesa. Sve vladajuće garniture imaju interes ostati vladajuće garniture, a za to im trebaju glasovi. Pitanje je samo hoće li se, kada i kako ti glasovi konačno početi koristiti u interesu zajednice, a naročito onih njezinih članova koji su najugroženiji.      

Kada bi zaista mogli osjetiti koliko je nečije danas do sutra iz relativno ugodne perspektive zapravo lako, ugodno i toplo naspram ljudi koji se nađu u situaciji da danas nisu sigurni hoće li imati sutra ili hoće li sutra preživjeti i zadržati zdravlje.  

Dakle, svaki put kad netko pomisli koliko mu je ili joj je teško, i kad je zatvoren/a u svoja 4 zida, treba imati na umu da je njihov „zatvor“ nečiji nedosanjani san, nečiji minimum kojeg nema niti vjeruje da će moći imati.  Ako nam je #ostanidoma išta mogao pokazati van našeg uskog neposrednog vidokruga, onda je to da smo unatoč svemu i svim problemima, još uvijek, nažalost privilegirani. Naša neugoda zbog izolacije u našem toplom domu će kad tada biti gotova, pitanje je samo hoćemo li i trebamo li iz nje izaći kao isti ljudi ili napokon početi misliti i o sebi, drugim ljudima i društvu u kojem živimo na ponešto kvalitetniji i solidarniji način. Potrebe za tim ima. To što je ne vidimo često ne znači da ona ne postoji, da je nevidljiva već samo znači da je skrivena u sramu, očaju i bijedi u tamnim kutevima ulica gdje pogledi često ne dolaze ili se prave da ne vide i kada padnu na ljude kojima #ostanidoma niti približno ne znači isto što i nama.

Temeljne ljudske potrebe

Kada mislimo ili govorimo o osnovnim ljudskim potrebama, dakle onima bez kojih nema života, uvijek spominjemo dvije osnovne ljudske potrebe – potrebu za hranom i potrebu za skloništem. Te dvije potrebe su na dnu piramide potreba čovjeka te je sasvim razumno za reći da je to točno i da ne postoji ništa potrebnije za preživljavanje.

Međutim, je li to zaista tako? Postoje li još temeljnije potrebe za život koje uzimamo toliko zdravo za gotovo da ni ne razmišljamo o njima, a bez kojih život jednostavno nije održiv?  Postoji barem jedna, a radi se o kisiku. Čistom zraku. Suvišno je reći da bez disanja nema života, ali kao što je to i našem tijelu automatska funkcija, tako ju i naš um doživljava – kao nešto što nam je jednostavno tu na raspolaganju, za nas…nije potrebno kupiti zrak (još uvijek), nije potrebno zatražiti nekoga da nam omogući taj zrak (još uvijek)…već je zrak naprosto tu za nas da ga udišemo. No, jesmo li se malo previše opustili?

Ovo je kratka priča o najvećim proizvođačima kisika i izvoru života na našoj planeti, ovo je kratka priča o stablima i zašto ih trebamo.

Uloga stabla

Drvo je, uz kamen, ljudskoj vrsti primarno poznato kao osnovni građevinski materijal i često kao izvor hrane, izvor topline za produkciju vatre, te u počecima ljudskog roda i mjesto sigurnosti kao i  materijal s kojim su ljudi izrađivali prva oruđa i oružja. I danas drvo ima ključnu ulogu u vidu materijala za stvari bez kojeg je život teško zamisliv. Međutim, tek relativno kratko znamo koliko je drvo zaista važno za naše preživljavanje na planeti. Koliko god sve ovo navedeno zvučalo bitno, apsolutno je bazično prema primarnom benefitu koje nam donosi drvo – kisik i vezanje CO2.

Zašto je to toliko bitno danas? Koliko god stajao argument da se klima u svijetu mijenja prirodnim putem stalnim promjenama balansa prirode i utjecajem sunca, apsolutno su sigurne dvije činjenice. Prva je ta da osim klasičnih utjecaja, čovjek je već oko 100 godina također faktor koji utječe na klimu, emisiju CO2 i ubrzanju prirodnog procesa koji izuzetno očito ne ide u prilog ljudskoj vrsti, a da ne spominjemo tisuće životinjskih vrsta s kojima dijelimo ovaj planet. Jesu li ljudi jedini faktor promjene klime? Zasigurno ne. Jesu li ljudi najodgovorniji faktor nepovoljnih promjena klime? Vjerojatno da. Tko drugi na planeti ima industriju? Tko ima kapacitete utjecati na svoje životno okruženje? Pande? Koale? Dupini? Mrki medvjedi? Definitivno ne, iako se nerijetko čini da bi to bila bolja opcija.

Najvažniji aspekt svega je taj da ljudski faktor, ljudska vrsta, jedini imaju mogućnost promišljenog i aktivnog utjecaja na stanje našeg životnog prostora čiji je klima ključni faktor između života i izumiranja.

Unatoč svoj tehnologiji i ljudskom napretku, gotovo je ironično da je upravo drveće, taj primarni i osnovni ljudski alat i u ovoj priči najefikasniji za očuvanje održivog životnog prostora.

Naime svako stablo veže unos CO2 od 10 kg godišnje, a u tropskim područijima ta je brojka i veća! Drveće su jedini izuzetno ekonomičan i jednostavan način skladištenja CO2.  Drveća ne uzimaju samo CO2 i druge stakleničke plinove poput ugljičnog monoksida ili sumpornog dioksida, već i ispuštaju vrijedan kisik. Jedno stablo može stvoriti do 130 kg kisika u godini dana, te su osim skladišta C02 i tvornice kisika.

Osim toga, drveća također imaju jak utjecaj na regulaciju oborina i dio su vodenog ciklusa. Veliko stablo može izvaditi do 370 litara vode iz zemlje i ispuštati ga u atmosferu u jednom danu. S obzirom da smo vrsta koja je sastavljena 70% od vode, gotovo je začuđujuće da ovakve činjenice nisu općepoznate.

Nadalje, lišće stabala hvata vodu u obliku kišnih kapi, te ta voda tada isparava i stvara oblake koji uzrokuju oborine na drugim mjestima. Taj se postupak naziva evapotranspiracija i ona uzrokuje oko 40% naše prosječne godišnje kiše.  Bez toga, suše i glad bili bi svakodnevica cijelome svijetu, a ne samo njegovim dijelovima.

Kada govorimo o zatopljenju planete, tj. porastu prosječne temperature koja kao domino efekt ima utjecaj na sve klimatske aspekte, drveće i u tom slučaju ima i drugu posrednu ulogu. Drveća hlade zemlju doprinoseći stvaranju oblaka kojima je osim proizvodnje vode u vidu kiše to i druga uloga. Šume, oslobađanjem ugljikovodika, utječu na  stvaranje posebnih oblaka koji hlade zemlju, a to hlađenje se odvija kroz albedo efekt.  Najjednostavnije opisano, albedo se odnosi na sposobnost površina da reflektiraju i odbacuju  sunčevo zračenje. Oblaci su jedna od najefikasnijih površina koja to rade i time aktivno rade protiv klimatskih promjena uzrokovanih sunčevim utjecajem.

Ne budi panj….

Osim što su sve ovo zanimljive i korisne informacije, pitanje je kakve koristi od njih? Zašto je važno to znati? Kako će ta saznanja učiniti svijet i našu okolinu boljom?  Odgovor je relativno jednostavan i glasi ovako –  sadnjom drveća.

U svijetu već godinama postoje pokreti, fondovi, organizacije i drugi entiteti koji potiču i utječu na masovno i organizirano sađenje novog drveća te se time bore protiv sve veće svjetske deforestacije, te je situacija takva da taj plan, potaknut novim i boljim znanstvenim dokazima i rješenjima, postaje dio planova svjetskih organizacija kao i velikih država. Jedan od fantastičnih primjera je Wangari Maathai, kenijska aktivistica i prva afrikanka dobitnica Nobelove nagrade, čijom je zaslugom zasađeno 30 milijuna stabala diljem Afrike. Potaknuti njenim primjerom, kao i mnogima koji su došli nakon nje, nastaju sve brojniji i pristupačniji ekološki pokreti koji promoviraju tako jednostavan i svima dostupan način kako sudjelovati u zaštiti svog životnog prostora, sadnji drveća.

Sadnja drveća nije niti skupa niti komplicirana, a jedan je od faktora o kojima ovisi naše preživljavanje kao vrste na ovom planetu. U sklopu te ideje, čak i u Hrvatskoj su se počele javljati organizirane akcije u sklopu inicijative „Ne budi panj, zasadi drvo“, koje organiziraju masovnu sadnju drveća na dane Planete Zemlje i slične prigodne datume.

Sadnice drveća nisu skupe, sadnja drveća nije komplicirana, uloga drveća za našu budućnost nije dvojbena. Zapravo je pitanja zašto je to onda problem? Zašto je svijet u problemu ako su rješenja dostupna i relativno jednostavna? To su sve otvorena pitanja.

Ipak, izgleda da se svijest pomalo mijenja. Sve je više akcija i aktivnosti, poput ovih gore navedenih. Sve je više pojedinaca koji su svijesni važnosti života Planete. Sve je više kompanija koje uključuju društveno odgovorne metode…Svakako je potrebno staviti fokus na znanje, informiranost i način života koji je vođen i koji počiva na znanju i informiranosti.

A u međuvremenu…ne budi panj…zasadi drvo!